"Jer si me vidio, povjerovao si" - godina vjere u vremenu nevjere

U misi na Mali Uskrs (2. Uskrsna nedjelja) prevladavaju dva glagola, dva najbitnija čovjekova osjeta, tjelesni i duševni: vidjeti i vjerovati. Vidjeti očima i vidjeti srcem. Najprije gledamo apostole koji dubinom vjere čine “mnoga čudesa i znamenja”. Kad je narod vidio, “sve se više povećavalo mnoštvo onih što vjerovahu Gospodinu”. Vidjeli su i vjeruju.

Potom vidimo apostola koji je jedini cijelo vrijeme vjerovao do kraja, jedini je ostao uz Isusa pod križem, koji je vjerovao u suprotno od onoga što vidi: vjerovao je u Uskrs dok je gledao smrt, u spasenje dok je gledao uništenje, u nebesku slavu dok je gledao patnju. On nije ništa pitao, jednostavno je ljubio i vjerovao. On nije vidio, ali je vjerovao.

Konačno - Toma koji ne vidi pa ne vjeruje. Želi vidjeti da bi vjerovao. I Učitelj mu daje da vidi. Toma vidi, (po)vjeruje i daje najljepšu ispovijest vjere u povijesti (zaslužuje li onda naslov Nevjernog Tome?), a Isus njemu najljepšu definiciju vjere: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.”

Danas se često čuje pitanje: kako možeš vjerovati u nešto što ne vidiš? Kako možeš vjerovati u nešto što nema dokaza? No, vjerujemo li u nešto što vidimo? Vjerujemo li da Sunce vedrim danom sja? Ne, nego kažemo “vidim da Sunce sja”. Kad vidimo, onda ne treba vjerovati, onda znamo. Dakle, definicija vjere upravo i jest - prihvatiti nešto što ne vidimo! Vjera po definiciji jest prihvatiti bez dokaza! Ako imamo dokaz, ako vidimo, to onda nije vjera, to je zaključivanje. I zato je vjera usko vezana sa slobodom: vjera je nužno slobodan izbor da prihvatim istinu bez dokaza i veličina vjere je upravo u tom izboru i prihvaćanju.

Taj korak ne može biti deduktivan, ne može doći samo razumskim razmatranjem, nego mora uključiti razum i tjelesne oči te iskoračiti u srce otvarajući duhovne oči: (oba)dva vida su nužna za “vidjeti” vjeru. Kao što su dva oka nužna za vidjeti daljinu. Tomin zahtjev (vidjeti da bih vjerovao) je stoga logička kontradikcija, ali Isus mu ipak nije rekao “pametni, koji...” nego “blaženi, koji...” jer je za vjeru potrebno srce, jer je vjera dar vida srcem. Toma je otvorio srce tom daru, postao kao narod koji vidi očima pa vjeruje i u hipu otkoračio dalje, u vjeru Ivana koji vidi srcem i bezuvjetno vjeruje, a takva vjera daje samo jednu ispovijest: “Gospodin moj i Bog moj!”

Isto vrijedi i za sve koji danas ne žele vjerovati dok ne vide. Ta je želja kontradiktorna u sebi. A i da nije kontradiktorna, uključuje samo razumski dio vjere. Štoviše, vjera u ono što vidimo često može zavarati. Jer vidimo da Sunce kruži oko Zemlje, ali ipak znamo da Zemlja kruži oko Sunca. Zato, kad netko traži dokaz naše vjere s potpunim pouzdanjem samo u ono što vidi, nalaziti i iznositi “dokaze” je jednako kontradiktorno kao i zahtijevati ih jer vjera isključuje postojanje dokaza da bi bila vjera. Dokaz ne postoji, pa pravi odgovor nije dokaz, nego iskorak razuma u prostor srca kojim kraljuje ljubav. Je li nju itko vidio ili dokazao?

Mislav Cvitković

Aktualno